Dan između Tivta i Kotora

Путописи , 0 Коментара

Apr 21, 2016

Danas me probudio hor morskih valova rano ujutro.

Dok sam pripremao svoju jutarnju kavu sa terase svoje sobe sam posmatrao more, sav život, i dešavanja u njemu. U daljinama Boko-kotorskog zaliva sam vidio Herceg Novi, djelovao je isto toliko sanjivo kao i ja. Zatečen jutarnjim prizorom, skoro sam i zaboravio na vrijeme. Podsjetnik se javio u vidu vode koja je prekipila, a u tom trenu sam shvatio da moj autobus za Kotor kreće ubrzo!

Poput groma sam se spremio za svoj izlet do Kotora, istrčavši iz kuće stigao sam tik do vremena polaska, smjestivši se u svoje sjedište, autobus je krenuo.

Na moju veliku radost, autobus je išao kroz zaliv, a ne kroz tunel. Iako je put znatno duži, meni jednostavno nikad nije dosta unutrašnjosti zaliva i tog jedinstvenog osjećaja putovanja između drevnih vila i kuća.

Autobus duž svojeg puta smjenjuje svoju okolinu, samim tim u jednom mahu daje osjećaj putovanja kroz grčke arhipelage, a par minuta nakon toga daje utisak putovanja kroz sicilijanska sela. Privezane barke, brodovi koji se odmaraju i ribari pored samog puta jedino doprinose cijeloj toj iluziji putovanja kroz više dijelova svijeta odjednom.

Autobus se približio Kotoru, s tim što sam ja izašao malo prije zvanične autobuske stanice da bih što prije, po ko zna koji put, iznova bio začaran ljepotom srednjovjekovnog Kotora. Brzim hodom sam otišao do glavnih vrata grada i stao ispred njih, moj pogled se uputio naviše. Arhitektura i rad svjedoče koliko su zapravo vijekova i generacija ta vrata dočekala i ispratila.
Kao pod dejstvom neke drevne hipnoze kročio sam u grad. Vrijeme je postalo nepostojeći činioc. Šetajući trgovima i ulicama Kotora pred mojim očima su se smjenjivale scene iz raznih doba koje je grad doživio. Te u jednom trenu sam vidio kotorske dame kako sjede na prozorima i dovikuju se na očigled svih sa svojom susjedom koja je punih dva metra udaljena svojim prozorom od nje.
Hodajući dalje naišao sam na lokalni bar gdje su ljudi uživali u svojoj podnevnoj kafi, mada sve što sam ja vidio je bio skup kapetana koji su se vratili nakon mnogo mnogo mjeseci kući i sjeli sa svojim prijateljima da ispričaju sve svoje avanture i nedaće tokom plovidbe.

Zavijenim i uskim ulicama često sam se sudarao ramenima sa ostalim prolaznicima, srećom me je to držalo u stvarnosti, a ne u potpunoj iluziji o vremenima koja su davno minula. Mada, potpuni poziv za buđenje je bio zvuk katedrale Sv. Tripuna kojoj sam bio bliži svakim korakom. Bio sam nadomak ugla iza kojeg bi me veličanstvenost Sv. Tripuna dočekala, a onda je niotkud počela muzika.

Vesele note i razigran ritam je moju pažnju u potpunosti zarobio, dok je preda mnom skup folklorista izvodio kolo bokeljske mornarice. Bio sam samo jedan od svih prisutnih koji je počeo da klapće rukama u ritmu muzike, davajući cijeloj tački dodatnu draž i katarzu. Kolo je završilo a svi prisutni su stvorili gromoglasan aplauz i hor beskrajnih pohvala. Kolosalna katedrala ispred koje se odvijao cijeli prizor skoro pa da je davala osjećaj nasmijanog starca, zadovoljnog kada vidi svoje unuke sretnim.
Gledaoci su se polako razilazili, a ja sam nastavio svoje putovanje kroz vrijeme popločanim ulicama.

Krenuo sam prema stepenicama koje vode ka crkvi Sv. Jovana. Crkva je visoko u brdu, a  stepenište je jedini način da se tamo stigne. U samom korijenu stepenica moj pogled se gubio u visini, osjećao sam se kao da pravim prvi korak na stepeništu do raja. Jedan po jedan stepenik je ostajao iza mene, a ja sam polako gubio dah, bio je to iscrpan i zahtjevajuć poduhvat, a sa svakim stepenikom vazduh je postajao sve rijeđi. U trenutku kada sam pomislio da ću odustati i da ne mogu više uvidio sam da je ostalo još samo desetak stepenika do mog odredišta, skupio sam sve atome snage koji su preostali i jurnuo naprijed.

Stigavši ispred male, trošne crkve zaista sam bio oduševljen poukom da nekad veliki trud je nagrađen spoznajom i jednostavnošću. Stao sam par minuta da razmišljam o prizoru ispred sebe. Vjetar me je potapšao po ramenu poput nečije ruke, okrenuvši se u pravcu iz kojeg je dolazio ugledao sam svoju pravu nagradu: pogled na zaliv. U tom trenu riječi i misli su bile suvišne, a sve što sam mogao je da osjećam taj tren u koji sam utonuo. Na mom dlanu se nalazio cijeli zaliv, prizor kruzera i barki koji plove zalivom me je još jednom vratio u vrijeme jedrenjaka i blaga koje donose u Kotor. Napokon sam sjeo da odmorim,  i pustio vremenu da teče.

Probudio me zvuk kruzera koji je svojom sirenom pozdravljao zaliv dok je isplovljavao. Moj pogled se uputio na nebo gdje sam shvatio da se sunce sprema za počinak. To me je upozorilo da će moj autobus za Tivat uskoro da krene. Sjurio sam niz stepenište ostavljajući taj prizor i trenutak koji sam doživio za sobom. Kao na filmskoj traci sve iluzije u Kotoru su polako nestajale dok sam ja žurio da ne zakasnim. U poslijednji tren sam stigao na autobus i krenuo nazad za Tivat, istim putem kojim sam i došao. Spektar boja sunca koje zalazi je cijelom okruženju davao još mističniji i nerealniji dojam, sjenke koje su se prositale po kopnu i moru su najavljivale veselu noć koja slijedi.

Autobus je brzo stigao do Tivta. Imao sam tek toliko vremena da se presvučem i odjurim na večeru sa svojim prijateljima. Koracima kroz Tivat sam imao u potpunosti suprotan osjećaj u poređenju sa Kotorom. Urbano okruženje ljudi, obučeni u primjere zadnjih trendova su koračali oko mene. Mada, tek kada sam stigao na ulaz tivatske rive sam bio zabljesnut glamurom i prefinjenošću savremene luke. Redovi palmi, podešena rasvjeta, uniformaisani restorani i barovi kakvi se mogu naći samo u najpoznatijim svjetskim yachting odredištima. Osjećaj luskuza je bio isuviše primamljiv za odoljeti. Našao sam svoje prijatelje među mnoštvom stolova gdje su ljudi uveliko večerali. Umjerena muzika i dobra usluga je bilo upravo ono što mi je trebalo nakon ovako uzbudljivog dana.
Naručili smo ribu na žaru iz lokalnih voda, ukus koji se sreo sa našim nepcima je bio za pamćenje. Kao po tradiciji smo ispratili ribu sa dobrim vinom.

Nakon par sati počela je rasprava o sledećem odredištu te večeri, da li će to biti klub, ili pub? Ali ja sam predložio da se uklopimo među lokalni narod i odemo na plažu gdje uvijek ima mjesta da se sjedne pored tihe vatre i zapjeva uz vino ili pivo. Prijatelji su prihvatili prijedlog, i nakon kraće kupovine u zadnji tren smo krenuli ka plaži Kalimanj. Put do plaže je prikriven starim drvoredima  i gustom populacijom stabala, ali trud se isplati kada se stigne na srebrne obale sa koje dopiru zvuci gitare i pjesama na mnogo svjetskih jezika. Grupa na koju smo naišli je bila vrlo raspoložena da nas upozna, tako da nakon par sati upoznavanja već smo bili dio ekipe koji je zajedno pio, pjevao i svirao.

Sati su bježali, a mlado sunce je označavalo da je novi dan uvelike spreman da počne.